Wednesday, November 14, 2007

Balada o starcu, dečaku i moru

Na velikoj visini, nad sinjim morem, galeb kruži.
Pod njim, samotni čun u morskom beznađu plavom.
Starac i dečak. Ribar se trudi dečaku znanje da pruži.
Dečak sluša. Starac, već svladan umorom, pognuo glavu.

Iskustvo je veliko, teško se prenosi, ali starac pokušava.
Zna da, od sada, moraju zajedno da se bore.
Neizvestan je život na moru, strašna je neman plava,
treba dečaku preneti znanja da vodi borbu s morem.

Pučina je strašna. Daleko su od pitomog žala.
Tajne mračne u sebi krije, strašne se zveri u njoj gnezde.
Dubine progutale užarenu kuglu. Noć je već pala.
Starac umoran leži u čunu. Zamišljen, posmatra zvezde.

Udiše duboko morski vazduh slani. Zna, vreme je.
Otkriće dečaku nit tajne života. Mora tako biti.
“Dečače, pogledaj zvezde. Svako svoju zvezdu poseduje.
Zvezda sjaji kad ti sjajiš. Do kraja života će te pratiti.”

“Dečače, uzdaj se u zvezde! Samo, nemoj da se izgubiš u roju...”
Noć je duboka. Dubine tamne prete. Starčev glas lagano podrhtava.
“Dečače, ovo zapamti. Sebično čuvaj zvezdu svoju...”
Glas je utihnuo, oči se sklapaju. Starac žmuri. Čini se, spava...

U beskrajnom roju retko ko primeti. Jedna zvezda izgubila je sjaj.
Jedna suza iz dečakovog oka kotrlja se da da svoj doprinos moru.
Dečak shvata da starac je završio. Predavanju je kraj.
Starca više nema. Ostao je sam. Sam će od sada da čeka zoru...

1 comment:

Anonymous said...

Cuvace ga zvezda da se ne izgubi u moru.. Ova balada me potseti na japansku mudrost...

Daj coveku ribu - obezbedio si ga za 1 dan, nauci ga da peca - obezbedio si ga za ceo zivot...